Sensei Ivan Zafranović beskompromisno je predan očuvanju originalne forme izvornog aikida (Iwama Ryu) kakav je podučavao osnivač, Morihei Ueshiba . Nosi 5. dan, najviše zvanje aikida u Hrvatskoj, koje mu je dodijelio Aikikai hombu dojo iz Tokija i unuk osnivača aikida, Moriteru Ueshiba . Također je jedan od rijetkih u regiji i u ovom dijelu Europe s ovako visokim stupnjem znanja. Tehnički je direktor Hrvatskog aikido saveza, koji je od 2013. godine dobio puno priznanje japanske Aikikai Foundation te tako službeno postao Aikikai Hrvatska. Živi u Zagrebu i aikido podučava u centralnom aikido dojou Izvor koji ove godine obilježava 15 godina osnutka. Pročitajte njegovu priču.
Put samodiscipline i samoistraživanja put je otkrivanja naše prave prirode i potencijala
„Aikido se ne sastoji od zadanih formi, aikido je vječno proučavanje duha.“
Morihei Ueshiba
Upravo je „proučavanje duha“ bio onaj ključni okidač koji je u meni pobudio snažno zanimanje za aikidom. Sport, kretanje i intenzivna fizička aktivnost oduvijek su bili dio mene. No, nedostajalo mi je „ono nešto“. Aikido sam otkrio prije 20 godina i otad je to moj životni poziv. A dojo je moj drugi dom. Dok podučavam aikido, osjećam veliko nadahnuće, svaki put ispočetka. Potpuno sam otvoren I spontan, a kroz proces prenošenja iskustva i znanja vodi me intuicija i inspiracija. Nikada mi ne dosadi jer je svaki trening drugačiji i po tome zanimljiv. Svoje učenike usmjeravam i učim, ali je sam put isključivo njihovo osobno iskustvo. Aikido uključuje suočavanje sa samim sobom, što nije uvijek lagan i jednostavan proces. Vjerujem da takva vrsta treninga i put samodiscipline I samoistraživanja donosi temeljitu promjenu na osobnoj razini, a to je jedina prava promjena. Mislim da je upravo taj put promjene jedan od najvažnijih razloga koji me trajno drži budnim i zainteresiranim za ovu borilačku vještinu – vjerujem da upravo tako stvaramo pozitivnu promjenu i pružamo otpor jeftinim „vrijednostima“ I besmislenom informacijskom smeću kojima smo, nažalost, prečesto okruženi, a koji nas još više udaljavaju od nas samih i skreću pozornost s naše suštine i naše prave prirode na površne i nebitne stvari.
Susret koji je promijenio sve
Borilačkim vještinama počeo sam se baviti još 1985. Godine i od onda me je put vodio kroz razne borilačke stilove I sportove. Esenciju budoa , nečega što bi zaokupilo moju potpunu pažnju, um i tijelo, nisam u potpunosti mogao pronaći sve dok 1999. godine nisam susreo legendarnog Morihiro Saito Senseija i njegova učenika Paola Corallinija . Saito Sensei proveo je uz osnivača aikida pune 23 godine svog života, učeći direktno od njega. Godinama sam svaki mjesec putovao brodom u Italiju i ostajao po tjedan dana svaki mjesec kao Uchi-deshi (učenik koji živi i uči u dojou) kod Corallini Senseija. Sve sam podredio učenju aikida. Pauzirao sam čak i studij na fakultetu. U početku me najviše privukla vrlo opsežna, precizna I djelotvorna tehnička strana originalnog aikida, koju sam godinama intenzivno i iskreno trenirao, da bih s vremenom sve više osjećao da je tehnički aspekt i temeljni koncept neka vrsta ključa koji mi s dubljim shvaćanjem tehničke strane otvara neke više sfere mojeg duhovnog bića.
Energetska transformacija i misogi u Dojou
Aikido nije sport, pa samim time ne postoji pobjednik I pobijeđeni. Baš kao što je Morihei Ueshiba rekao: “Jedina prava pobjeda je pobjeda nad samim sobom.” Zvuči vrlo jednostavno i banalno, ali je zapravo vrlo zahtjevno ostvariti to u svakodnevnom životu. Aikido nam omogućuje da kroz fizičke pokrete mijenjamo i sebe iznutra. To ponekad nije lako jer su težina ili blokade koje osjećamo u tijelu često odraz našeg mentalnog zapisa, odnosno duhovnog aspekta na kojem trebamo raditi. Iako sam ponekad umoran i iscrpljen od svakodnevice, ulazak u dojo mijenja sve. Zato je za mene aikido misogi, svojevrsno čišćenje tijela i uma, nakon čega se ponovno osjećam dobro i pun energije. Promjena kod ljudi koja uslijedi nakon što prvi put dođu na tatami, počnu trenirati aikido, upoznaju se s tehnikom te načinom ophođenja u dojou je više nego vidljiva. To svjedočenje njihovoj promjeni u meni budi veliko zadovoljstvo, ispunjava me i potiče na daljnji trening I osobni razvoj. To je onaj dobar osjećaj koji me vodi dalje jer kroz trening doživljavam neposredno iskustvo da nekome mogu pomoći. Aikido ima tu moć da transformira negativnu vibraciju s kojom netko možda ulazi u dojo i dolazi na tatami (npr. tjeskoba, strah ili jednostavno umor i iscrpljenost) u pozitivnu vibraciju kao i moć da podiže razinu energije u samoj osobi, ali i u grupi kao cjelini. Na kraju kvalitetnog aikido treninga, ljudi se uvijek osjećaju bolje.
Instant-rješenja ne mogu zamijeniti cjelovit pristup
Aikido kakav podučavam je nemodificirani, izvorni aikido kakav je osmislio i podučavao osnivač Morihei Ueshiba. Dakle, u potpunosti dosljedan tehničkom učenju kakvo je on prenosio, što smatram važnim jer u ispravnom učenju i predanom vježbanju tehnike leži suština same vještine. Svladavanje osnova (kihon ) aikida je temelj ispravnog učenja tehnike, baš kao što je to slučaj i s mnogim drugim stvarima u životu. Da bismo naučili pisati, potrebno je prethodno naučiti abecedu, zatim učimo sastavljati rečenice, a poslije svatko od nas razvije svoj rukopis. Isto je s aikidom, koji je po prirodi KI-no nagare , što znači “tečan poput vode”. Ni aikido nije ostao pošteđen općeg trenda prečaca i banaliziranja, u svijetu gdje se često nude razna duhovna i fizička instant-rješenja. Nažalost, postoji mnogo pokušaja podučavanja aikida na obrnuti način, iskrivljen, pojednostavljen i bez ikakvih osnova. Takav način rada nema gotovo nikakvih poveznica s aikidom Moriheija Ueshibe, osim samog imena vještine.
Istraživanje vlastitih potencijala i treniranje budnosti
Aikido učinkovito povezuje naš um i tijelo, između ostalog, i osvještavanjem disanja koje najčešće zbog hektičnog stila života i ne primjećujemo. Disanje nam je najčešće kratko, brzopleto i površno baš kao i način života koji većina ljudi živi. Aikido nas uči prepustiti se i imati povjerenja u svoje sposobnosti koje tek trebamo osvijestiti, na naš ki. Ako živimo u strahu i neprestanom survival modeu , tako je nešto nemoguće ostvariti. Ali ne moramo se tome prepustiti. Svatko je od nas mnogo, mnogo više od fizičkog tijela u nekoj banalnoj misiji na planetu Zemlji. Rođeni smo s velikim potencijalom, a vježbanje aikida je način da se toga ponovno prisjetimo te da otkrijemo i razvijamo svoje potencijale i sposobnosti. Aikido nas također uči da svjesno i budno percipiramo vanjski svijet i prostor oko sebe, jednako kao i svoj unutarnji svijet.
Izvor vječne inspiracije i zajednički rast Izvorni aikido kakav je podučavao Morihei Ueshiba u Iwami je borilačka vještina ili još bolje rečeno, borilačka umjetnost. Umjetnost u budou . Kao i svaka druga umjetnost, ona je individualna, pa je stoga za svakoga od nas aikido nešto slično, ali i potpuno različito. Zahtijeva rad na sebi i svladavanje osnovnih tehnika i alata, što predstavlja prvi korak i temelj svake umjetnosti. Osjećam da je ovakav način rada s ljudima za mene velika inspiracija i nešto daleko šire i obuhvatnije od same poduke tehnika. Jer i ja se moram prilagođavati, djelovati brzo, i intuitivno te koncipirati trening prema onome što ljudima najviše treba u tom trenutku. Koliko dajem svojim učenicima, toliko i dobivam od njih zauzvrat. I moglo bi se reći da smo zapravo jedni drugima učitelji – svi se mijenjamo, rastemo i napredujemo zajedno.
Članak preuzet iz Makronova glasila (zima, 2014.)
